Slomljena Srca

Obečano, izvršeno... Rock'n'roll je život moj poklanja obečano!!

Sergej Jesenjin,rođen 21.Rujna 1895.g. u selu Konstantinovu,Rusija,sa dvije godine dali su ga na odgoj prlično imućnom djedu po majci sa kojim je proveo gotovo cijelo djetinjstvo,među djecom uvijek je bio kolovođa i velika svađalica,kada je odrastao htjeli su od njega stvoriti učitelja,ali nisu uspjeli.Stihove je poćeo pisati u devetoj godini,no svjesno stvaranje poezije započinje u šesnaestoj godini(zbirka Uranak).Putuje u Petrograd,ostaje tamo dvije godine i vrača se ponovo na selo,sve ostalo autobiografsko o Jesenjinu nalazi se u njegovim pjesmama.

CRNI ČOVJEK
Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam neznam odakle dolazi ova bol,
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gubi moć.
Crni čovijek,
crni, crni,
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah,
čita mi život
nekog raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

- Slušaj, slušaj -
gunđa on meni
i oči mu sjaju -
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mečave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke
i najriđe.

Bio je divan,
usto poeta,
ako ne sa velikom,
to sa drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

SREĆA JE - REĆE ON -
OKRETNOST UMA I RUKE.
SVE NESPRETNE DUŠE
KO NESRETNE SU ZNANE.
NIŠTA NIJE
ŠTO MNOGE MUKE
DONOSE KRETNJE
LAŽNE I STRANE.

U BURI, OLUJI,
SVAKI BOŽJI DAN,
KAD STALNO GUBIŠ
I KAD TE NEVOLJE BIJU,
BITI PRIJAZAN I NASMIJAN
NAJVEĆA JE UMJETNOST OD SVIJU.

- Crni čovječe!
Ne čini toga!
Da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propalog!
Molim te drugima
čitaj i propovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda.
na oči mu plava
bljuvotina pala -
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koje je drsko i bestidno
nekog opljačkala.

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol,
Dali to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
Raskršče tiho spava.
Ja, sam na prozoru
ne čekam gosta draga.
Na bjeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljena kraj mog praga.

Negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo opet taj crni čovjek
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilinder
i bezbrižno kaput skida.

- Slušaj , slušaj -
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada -
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Samo svijetli luna.
Šta još treba
svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći "ona",
a ti ćeš jo čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
Uz njih se uvijek nađe
historija srcu znana -
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu
ne znam, zaboravih,
u seljačkoj kući
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih.....

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne sa velikom,
to sa draskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom

- Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavnoo tebi rodi. -
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi......

.....Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah ti, noći!
Šta si to noči spetljala?
Ja u cilindru stojim,
nikoga sa mnom nema,
ja sam.....
kraj razbitog zrcala.....

(preveo Z.Golob 1925.g.)