"Mislio sam da sam jak i da mogu sve. Mislio sam da me ništa ne može povrijediti. A onda iznenada, izgubio sam kontrolu nad svojim osjećajima, nad svojim životom. Molio sam da napustiš moje snove, da napustiš moj život. I izgubio nadu. U ljubav. Moje srce je već postalo kameno. Ali sve si pokvarila. Nenadano mi uđeš pod kožu i natjeraš me da ponovno mislim na tebe. Zašto je to trebalo? Ne želim da se vratiš, sve je drugačije.
Vjetar mi donosi nečije ime u gluho doba noći. Sat na zidu otkucava 'ko zna koju minutu poslije ponoći, i opet sjedim sam... Sjedim u tami. Oko mene sve kameno i crno. Ima li išta smisla? Slab sam, slomljen. Nemam više osjećaja. Lišen sam svake emocije. Pred očima slike prelijepih dana...Odsjaji prošlosti. Od mene se otkida komadić po komadić i nestajem dok se stapam sa mrakom...Čekam tužnih očiju, da se pojavi, makar na tren, bilo tko... bilo tko.
Zora sviće i pozdravlja me: Dobro jutro, tugo – pomislih. Kiša ponovno pada, tmurni oblaci me prate u stopu. Sunca za mene više nema...
Za mene je sve stalo onog trena kada si okrenula leđa i zatvorila vrata za sobom. Sada zaslužuješ samo moj prezir i moju mržnju. Ali ništa od toga ne osjećam...Zašto?
Mislio sam da će biti lako, jer navikao sam na poraze. Gubio sam bitke i ratove, ali sve sam brzo zaboravljao. Bili su mi potrebni samo sati. Ovu bitku ne mogu prežaliti. Iz dana u dan, kako prolazi vrijeme, sve više vjerujem da ovo nije trebalo završiti kako je. Tako iznenada. Zašto smo toliko riječi prešutjeli?
Bila si drugačija od svih. Posebna za mene. Budila si u meni što niko prije nije mogao dokućiti. Nakon dugo vremena, stavila si osmijeh na moje lice i ja sam bio sretan. Privlačila si me svim svojim bićem. Bila si tu dovoljno da mi ne nedostaješ, dovoljno da mi ne dosadiš. Kako je glupo – ali nedostaje mi osmjeh, lice, laži, i sve one male sitnice tvoje su bile tako lijepe. Otišla si. Pustio sam te, jer sam morao....otišla si bez riječi...bez razloga...
Bio sam tu za tebe kada je bilo najpotrebnije. U bilo kojem trenutku si mogala računati na mene, ja na tebe ne. Trudio sam se. Branim te pred ljudima kada govore ružno o tebi, kako god znam. A ti to ne zasluzuješ. Vjerovao sam u svaku laž, u svaku istinu. Kao i uvijek, opraštam, jer drugaćije ne znam. Prešao sam preko bolnih riječi, neoprostivih postupaka koji su me jako boljeli. Prešao sam, jer ne vidim način u tome da te proklinjem i da budem ljut. Opraštam ti sve, mada u tebi više ne vidim biće zbog kojeg vrijedi sve oprostiti. Opraštam ti, jer nikada nisam nikog ovako trebao....
Nismo tražili puno. Možda zbog toga se sve ovo i desilo. Vjerovali smo jedno drugom, i bilo je tako lako. Spokojno. Ali ti nisi bila načisto sa sobom. Znala si da preko svega bi prešla, ali opet si sve to bacila u vodu. Rekala si da mrziš što me vrijeđaš. Rekla si da me ne želiš vidjeti uplakanog. Rekla si da nisi sretna. Da tvoj život je već odavno izgubio smisao i da ne želiš da i ja patim s tobom. Rekla si da sam ja jedna od rijetkih osoba do koje ti je stalo....Poželio sam u tom trenu da me nema. Vjerovao sam da je to sve samo ružan san i da ću se probuditi iz ove more. I još uvijek vjerujem.
Sve što smo imali nije bila laž. Nisi me mogla lagati svaku sekundu koju sam proveo sa tobom. Poznajem te bar toliko...
Ne pružaj mi nadu da ćeš se jednoga dana vratiti. Ja nemam snage za to. Jer svaki put kada si pored mene vidim tanku liniju svjetlosti – liniju nade. Sam tvoj pogled me obeshrabi svaki put. A nisam zaslužio da prolazim kroz isto ponovno. Ne mogu...
Molim te...
Kamo sada? Kud god krenem, sve nosi tvoj znak. A to nije nimalo lako. Postoji tisuće puteva, ali čini se da me svaki vodi tebi. Teško je, ali poslije svega neću biti isti. Možda ću druge i ljubiti, ali ovo srce već odavno pripada tebi i zauvijek je tvoje.
Samo Bog zna koliko me boli svaka suza prolivena za tobom, svaka riječ progovorena sa tobom. Boli me, i boljet će zauvijek. Možda nikada nećeš znati koliko sam noći proveo u nadi da je ovo samo kušnja i da ćeš ponovno biti onaj stari. Da ćeš doći i reći da me trebaš. Da ćeš shvatiti da smo jedno za drugo. Da ćeš obrisati suze sa mog lica i vratiti onaj osmijeh kako samo ti to znaš. Nadam se... I zauvijek ću...
Kada bi samo znala...."
Pismo trebalo biti poslano, deset dana nakon nećeg.. no, ionako bi završilo u kanti pa onda bolje da nije nikad ni poslano. 
Zašto pišem o povijesti i sjećanjima? I ja se pitam, al htio bih pokazati, ono što sam prolazio, i sada sam dovoljno jak, budući sam preživio da to iznesem..
pjesmica?
Udahni me..
Sakrit ću te od tuđih pogleda
sačuvat ću tvoj dah samo za moje usne,
živjet ću ponovo samo u tvojim snovima,
kupati ćeš se u mojim smeđim očima.
I biću sve što ti nisi
Biću mjesec u tvojoj noći,
biću sunce u tvom danu.
Biću uz tebe i kad sanjaš
biću uz tebe i kad se budiš
nestati nikad neću.
Kao zrak koji udišeš
Ne vidiš me,
a bez mene ne možeš.
Udahni me.....
-Josip-
|
