subota, 12.08.2006.

Život?

Nekad bilo....
Ne baš tako davno mi je netko rekao da slučajnost ne postoji i da je baš sve s nekom svrhom i razlogom i napokon sam i ja shvatio da je u pravu. Vjerujem u srodne duše i da svatko od nas ima svoju polovicu koja je u biti TI, ali u reverznom smislu i da je takva polovica samo jedna jedina, a ne one priče, pa doći će drugi ili druga u tvoj život, jer život ide dalje.
Doći će,da ali to neće nikad biti ono tvoje drugo ja koje si možda nekad imao kraj sebe. Svi imamo srodne duše, svoju drugu polovicu jabuke, samo je pitanje da li ćemo tu osobu ikada sresti, ako ju sretnemo hoćemo li ju znati prepoznati. Kada se to desi veza je neraskidiva osim u slučaju ako si mi sami ne stanemo na put.
Kažu da je suza najmanja kap, od koje se najviše pokisne i to je živa istina. Nije sramota plakati. To je onaj trenutak tebe kada duša progovara, a jezik šuti jer suze su tihi jezik bola.
Trnovit je put do zvijezda... Treba krenuti dalje, pokušati otvoriti neku novu stranicu u svom životu, još neispisanu, ali kako, kada previše boli kada se grubo otkine cvijet koji tek nikne.
Zašto kad se kao odluči da to nije to, da se više ne može, i da treba krenuti svatko svojim putem, kad se ne želi natrag jer si ljut, preponosan, povrijeđen, kad su kao svi mostovi srušeni, sve rijeke preplivane, sve brane razorene i svaki loš trenutak proklet, a svaki dodir pomaknut duboko u glavu, gdje se, kao, ne želiš sjećati, kad su navodno ozlijede na duši, srcu prikrivene i govoriš si moraš dalje, zašto to vrijeme ne prolazi brzo? I zašto prolazi u sjećanjima koja nastupe kasno navečer, negdje između sna i jave, sjećanjima kojih se ne želiš sjetiti?
Miris jastuka i sve ostale sitnice potsjete te na onaj osjećaj kad te netko voli i kad ti nekog voliš i ništa drugo na svijetu nije važno. Osjećaj koji ti fali, a kao ne želiš da je tu. Zašto se javlja osjećaj samoće i napuštenosti? Puno pitanja prolazi kroz glavu. Znam zašto...zato jer je ljutnja i ponos počela gubiti svoju jačinu. U ljubavi uvijek postoje 3 strane. Moja, njezina i ona istinita, jer ništa nije crno i bijelo, i nitko nije u pravu ni u krivu. Moja strana priče, kad se sve zbroji i oduzme, ista je kao i njezina. Pitam se zašto? To je samo iz razloga, jer kad se sve zbroji i oduzme oboje nas možda boli. Oboje smo zbunjeni, promijenjeni, izmučeni, neutješni, ljuti, razočarani, tužni i oboje smo svjesni da se ne želimo vrijeđati više i oboje želimo nastaviti dalje svako svojim putem a nije lako jer ipak nas neka nevidljiva nit veže i drži naše korijene povezane zauvijek. Ljudi povređuju, al' najviše sebe. Sve je ok. Vrijeme kao liječi rane. Mogu ja to. A onda ostaje činjenica da niti jedno vrijeme na svijetu neće nam pomoći da zaboravimo, jer jedan dio nas nikad ne zaboravlja koliko je jako volio, jedan mali dio ne zaboravlja ime osobe s kojom je htio doživjeti starost. I kad ti ostane samo taj mali dio, kad izblijede loša sjećanja, kad izblijede stvari kojih se groziš, dovoljan je jedan udisaj starog parfema, jedna pjesma, jedan pokret ili boja, da ti se na licu pojavi neizmjerna tuga za tom osobom koje više nema kraj tebe.

I onda se upitaš sigurno što je život?

Od mnogih sam čuo da ne postoji definicija za to, ali u ovom vremenu koje sam proveo bez svoje druge polovice shvatio sam donekle definiciju života koja mi se svidjela.

"… Život je u srcu u svakom od nas, on je svaki uzdah koji ispustimo, svaki osmjeh na našim obrazima. Ali on je i svaka suza i bol u grudima. Puno puta sam pokleknuo jer sam bio preslab da bih mogao biti bez nje, jer sam mislio da nisam tome dorastao. I onda, jednog dana, shvatio sam da zaista moram krenuti dalje, ma kako teško bilo, jer počeo sam gubiti svoj odraz u ogledalu, počeo sam nestajati i kopniti i skupio sam snage i radi nas i krenuo...

pjesmica..

U oblacima
Na rukama prepune noći
nježno se spustih na tvoje oči
I kapke ti poljupcima sklapam
Na tvojim snovima, mirno spavam.

U oblacima i glatkoj svili
Iste smo snove oboje snili.
I ruke smo u vijenac spleli
U vijenac mirisan i tako vreli.

Kad nam je jutro šapnulo da stiže
A noć se skriva i od sunca gmiže
Tvoje su trepavice ka nebu stale
Pružih ti prste od ljubavi sustale.

Spavao sam na tvom snu
i sanjao rijeku bistru, široku
a sad me zrake topline bude
i znam da se budim u tvome oku....

-Josip-

| 11:26 | Komentari (2) | Isprintaj | #